U Vidovcu na raskriđju je došlo do odvajanja u 2 grupe.
Ja nisam imala pojma kud koja skupina ide i bezveze krenula za skupinom koja je isla kroz Ivanečku Željeznicu.
Već prema usponu se skupina totalno raspala i vozilo se u dogovorenim ili slučajno formiranim parovima skroz do kraja utrke.
Napunila si bidon kod Žganog vina napunila bidon, malo popričala sa dečkima iz pratnje i do vrha Ivančice se uspinjala sama.
Išla sam polako i uživala.Baš mi bilo dobro vozit po mraku.
Još nikad mi nije uspon na vrh tak brzo prošao, a baš sam išla sporo.Valjda jer nisam vidla ništ ispred sebe.
Na spustu srela Vlaheka i njegovog kolegu i odlučila s njima krenut dalje jer su poznavali put i to je presudni trenutak što sam uspjela završiti Kajkavijanu :)
Kod Žganog vina napunila bidone, pojela sendvič i krenuli dalje.

Prije uspona na Ravnu Goru ostali samo Vlahek i ja jer njegov kolega odustao (već par dana se nije osjećao dobro).
Na usponu ja krenula malo brže i čim sam ostala sama uspjela sam promašiti kontrlnu točku :) Nastavila sam prema planinarskom domu na vidikovcu, umjesto da sam stala na onom prvom. Tu sam se vrtjela okolo 5,10 minuta tražeći kontrolnu točku. Bilo mi čudno kak Vlaheka još nema i odlučila se spuštati natrag do onog prvog planinarskog doma gdje je stvarno bila kontrolna točka.
Ni tu nije nikog bilo kaj mi isto bilo čudno jer je Vlahek planiral napraviti tu dužu pauzu. Htjela sam nazvati nekog i provjeriti dal sam na dobrom mjestu, a kad ono mobitel ne radi.
Nije mi drugo preostalo nego se derati "Ima koga?" :) i na svu sreću Vlahek se tek počel spuštati pa se vratil, poslal SMS za mene i zajedno krenuli dalje.
Ja tu naravno odlučila da se više ne odvajam od njega :) Jedino što se tu isplatilo je onaj prekrasan pogled sa vidikovca.
I tak zajedno kroz Cvetlin išli do Trakošćana. Na Trakošćanu malo popričali sa našim ASI pratiocima, pojela sendvič i krenuli prema Strahinjčici.

Uspon mi se čino jako dug i kad se mi uspinjali sreli njih petoricu kako se spuštaju. Već pri kraju uspona pitamo mi Tomičića kolko još do kraja i veli 'a ima, ima još. Tek ste na polovici.'
Baš smo bili jadni, a ono za koju minutu planinarski dom ispred nas. To je bio najljepši trenutak na cijeloj Kajkavijani :)
Tu smo počeli osjećati bol u koljenima pa mi Vlahek dao neku kremu. Umasirala u koljena,  popila herbalife shake i krenuli prema Kuna Gori.
Prije toga stali još u trgovini da napunimo bidone, pojela još banana, herbalife čaj i magnezij.

Uspon do Kuna Gore užasno dosadan. Nismo  bili sigurni gdje je to pa stali par puta da provjerimo sa ljudima.
Na vrhu dostigli Horvata i zajedno krenuli prema Velikom Taboru.
Tu ja isto krenula malo naprijed pa skrenula za Veliki Tabor po nekom livadskom putu sa kojeg se opet ipak vraćala jer su odlučili da je ipak bolje na glavni ulaz (a meni se ovo činilo bliže :)).

Sa Velikog Tabora odmah krenuli do Kumrovca gdje nas dočekali Darko i Andrija sa voćem, čokoladicama i osvježavajućim napicima.
Čak imali i osvježavajuće maramice :)
Tu se zadržali sigurno pola sata i krenuli prema Sljemenu. Već na prvom raskrižju nismo znali kojim smjerom. Dal za Tuhelj ili dalje za Zagreb.
Pa proučavali karte (Horvat imao cijelu knjigu :)), zovi Marka, pa on nije siguran gdje smo...na kraju zaustavili policajca i on nas uputio dalje prema Zagrebu.
Stali na prvoj benzinskoj jer Horvatu pustila guma i tu nas prestigli Hunjak i Baranašić.
Mi odmah za njima. Nabili su jaki tempo, a nama se počelo užasno spavati od toplog vjetra. Kad smo ponovno došli do raskrižja za Veliko Trgovišče opet nismo znali kud dalje. Opet karte, pa zovi...

Do Pile se vozili svi zajedno, a ja se onda odvojila naprijed. Samo sam htljela čim prije da dođem do tog vrha.
A to je trajalo i trajalo, a uspon taaak dosadan. Još kad sam mislila ajde još malo, a kad ono tabla na kojoj piše joj 9km.
E to je bio najžalosniji događaj na kajkavijani :)
Kad sam stigla do Puntijarke nisam bila sigurna gdje je točno taj vrh pa sam stala da za svaki slučaj pitam i normalno ne daj Bože da je to odmah blizu..baš mora biti na samom kraju...

Tu nisam znala dal da se spustim sama ili pričekam dečke (nije mi blo baš lijepo voziti sama do vrha Sljemena).
Već sam se osjećala dosta slabo pa sam naručila coca-cola, popila shake, čaj, bananu..sve živo izmješala :)
Još nikog nije bilo pa sam se ipak spustila sama(Marko me uvjeril da nemam di promašiti :)).
E i onda još jedna doooosadna cesta do Marije Bistrice. Na putu me ulovila užasna želja da pojedem chips i samo sam o tome razmišljala.
U Mariji Bistrici pojela medenjak, chips, uzela vitamine i krenula dalje.
Na Vinskom vrhu opet srela sa Darkom i Andrijom koji mi dali malo podrške.
Znala sam da me već u Konjšćini čekaju dečki iz BK Maraton (Marko, Miro i Brane) pa mi bilo lakše.
Tu smo malo popričali, malo foto-session :) i krenula dalje.

E i do Konjščine nisam imala većih problema. Malo umor, dosadan put i ona pospanost prije Sljemena.
Poslije Konjščine javila se neka užasna bol u desnom koljenom pa na usponu jedva da sam pritisnula pedalu.
Put do Varaždina mi onda bio najteži dio. 
Hvala Marku, Braneu i Miriju kaj me povremeno pratili do uspona na Grebengrad pa sam lakše izdržala.
Po makadamskom putu do Grebengrada sam većinom gurala bicikl jer jednostavno nisam mogla tak jako pritisnuti pedalu. Sva sreća kaj je uspon kratak.
Na Grebengrad sam došla u 20:00, počastili me gore sa Iso-sportom i odmah krenula prema Varaždinu.

Bilo mi teško klačiti, al bilo lijepo svježe i znala sam da još malo pa sam klacila najbrze kaj sam mogla u tom trenutku samo da to završi već jednom.
Tek kad sam stigla do varteksovog stadiona osjećala sam kak postajem sve opuštenija i sretnija kaj sam konačno na cilju.

Baš sam htjela zvoziti tu Kajkavijanu, al kad sam došla do cilja uopće nisam imala osjećaj da sam sve to prošla.
Samo mi bilo drago da je konačno gotovo.

Tu me naravno opet dočekali dečki iz BK Maraton, Zoki i Marko. Zajedno pričekali proglašenje i konačno doma.
Jedva sam čekala da se istuširam jer nikad u životu nisam tolko smrdjela.

E tak je to bilo...tek sad kad pišem vidim kolko sam toga prošla i čini mi se užasno dosadno pa ne znam kak sam izdržala.

Kad sam došla na cilj rekla sam da ne bih više nikad, al mislim da bih opet, al uz uvjet da nas ide više. Sama stvarno nikad.
Sad bi bilo i lakše jer bih znala put. Dosta vremena se izgubi proučavanjem karte, a to dosta donosi i nervozu (barem meni).
Užasno me i nervira kad ne znam kolko još do kraja i gdje sam otprilike.

Mislim da smo imali i previše pauza, a od toga na kraju nema baš neke koristi nego samo vožnja traje duže.
I nekak sam bila motiviranija kad sam znala da dolazima po sat vremena prije od kontrolnih vremena.

Čestitke BBK Asi na super organizaciji i njihovoj podršci.

Još jednom hvala Vlaheku jer sama sigurno ne bih mogla i naravno dečkima iz BK Maraton (pizza dogovorena :) ).

Komentari (2)

Napisao/la Zma_Ku, 03-07-2009 16:05 Kaj uopce moze covjek reci osim izraziti svoje najdublje divljenje... Svaka cast!

Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare.
Molimo Vas da se logirate ili registrirate.